Granični poremećaj ličnosti – život bez kože

Namjera ovog teksta mi je demistificirati navedeni poremećaj i ohrabriti ljude koji ga nose kao dio svoga životnog iskustva.

Dijagnostički govoreći, granični poremećaj ličnosti (engl. borderline personality disorder) obilježen je:
– velikim naporima da se izbjegne napuštanje, stvarno ili zamišljeno
– nestabilnim i snažnim međuljudskim odnosima te svrstavanjem drugih ljudi u dvije kategorije – idealizirane i obezvrijeđene
– poremećajem identiteta i nejasnom slikom o samome sebi
– impulzivnošću u barem dva područja koja su potencijalno štetna za osobu
– suicidalnim mislima, pokušajima suicida, samoozljeđivanjem
– emotivnom nestabilnošću, epizodama anksioznosti, razdražljivosti i disforije, koje uglavnom traju nekoliko sati, a rijetko dulje od nekoliko dana
– kroničnim osjećajem praznine
– neprimjerenim, intenzivnim bijesom ili teškoćama u kontroliranju bijesa
– prolaznim paranoidnim idejama povezanima sa stresom, disocijativnim simptomima

Sve navedeno uključuje i poteškoće s vezivanjem za druge ljude, u smislu pretjerane „ljepljivosti“ i „drama“ u odnosu, testiranja granica i ljubavi druge osobe. To se vrlo jasno pokazuje i u psihoterapijskom odnosu klijenta i terapeuta. Nerijetko se događa da osoba nije spremna ostati u kontinuiranoj psihoterapiji jer to zahtijeva ostajanje u terapijskom odnosu, a to za osobu može biti previše izlažuće, bolno. Stoga je lakše otići, mijenjati terapeute, bježati u impulzivnost, samodestrukciju, izolaciju.

U praksi osoba nerijetko uviđa da ima problem, da joj sve ide nekako teže i mučnije nego drugima već od rane dobi. I onda počne guglati, pa nađe tekst o graničnom poremećaju ličnosti i pronađe se u njemu. Nastupe panika i očaj. Većina tekstova granični poremećaj opisuje kao težak, naporan poremećaj bez mnogo pomaka. „Zar sam ja TO?“ Sram nanovo. Paralelno osoba osjeti svojevrsno olakšanje kad njezino stanje napokon dobije ime, kategorizaciju. Stvarno je. Mišljenja sam da je to prvi oblik uvažavanja u procesu zacjeljivanja, a to jest upravo uvažavanje stanja kao stvarnoga, „koje čak i svoje ime ima“. 

Čini mi se važnim objasniti da kad govorimo o poremećajima ličnosti, to je pitanje kontinuuma, a ne crno-bijele polarizacije. Mnogo ljudi ima izraženije crte graničnog poremećaja ličnosti, no to ne znači da će im on nužno biti dijagnosticiran. Isto tako, mnogi bi mogli dobiti dijagnozu graničnog poremećaja ličnosti, no to se ne događa jer su relativno funkcionalni i ne rade probleme društvu i zakonu, pa i ne dođe do psihodijagnostike.
Pri tome, u adolescenciji i tinejdžerskoj dobi uglavnom se ne uspostavlja dijagnoza poremećaja ličnosti jer fluktuacije u ponašanju, raspoloženju i promjenjiva emocionalna stanja pripadaju u velikoj mjeri upravo tom životnom periodu osobnih psihološko-fizioloških promjena.

Kako je to imati borderline?
Odvratno teško. Kao da vam je netko oderao kožu i sada bez te kože, vlastite zaštite, hodate kroz život. Sve je „pojačano“, intenzivno, preplavljujuće. Dok nekoga „ne dira“ tuđa kritika, komentar ili nedefiniran pogled, kod neke osobe to može dovesti do raspada sistema, nesigurnosti, beskrajne analize, potpuno pomiješanih emocija, tuge, krivnje, srama, ljutnje, bijesa, agresije i autodestrukcije. Kaos. Kaos koji prestravljujuće iscrpljuje i potpuno čupa korijenje koje nas drži na zemlji.

Ovo je jedna od perspektiva osobe u cipelama borderlinea:
„Konflikte često izbjegavam a ako pokušam reći što mi smeta, val krivnje i grčevitog straha da ću izgubiti tu osobu toliko me preplavi da bih se najradije prebila na mrtvo ime. Apsurdno, ali ma koliko da izbjegavam konflikte, imam dojam da sam non-stop u konfliktima s drugima.

Često se pitam tko sam. Imam osjećaj da je to tko sam posve definirano time kako me drugi vide i koliko su zadovoljni mnome. Nekad mi se čini da sam kao glina. Modeliram se po potrebama drugih i hrani me kad vidim da sam zadovoljila očekivanje. Istovremeno, ostane gorčina u ustima, neka tinjajuća vatra. Odvratno mi je živjeti u toj svojoj koži, nesposobna funkcionirati kao svi drugi ljudi. Prenaporno je…“

Psihoterapija s osobom koja ima granični poremećaj ličnosti zahtijeva mnogo strpljivosti, ponavljanja istih koraka, nježnosti, uvažavanja i poštovanja. Mislim da je mnogo lakše ostajati s klijentom u tom bolnom procesu kad možemo sagledati cijelu priču, cijeli paket. Dopustiti si osjetiti makar na tren tu bol koju klijent osjeća praktički svakodnevno, vjerujem da itekako razvija poniznost i potrebnu terapijsku podršku za klijenta.

Živjeti u toj agoniji borderlinea koju osoba nije odabrala i onda se u tome truditi napraviti život vrijedan življenja, mislim da je vrijedno velikog poštovanja. I onaj klijent koji mijenja terapeute, ne dolazi na terapiju ili odustaje od nje, čini to zbog vlastite boli, ograničenih kapaciteta za ostajanje u odnosu i svemu što odnos nosi sa sobom.
Svaka je priča različita, pa tako i svaka borderline priča.

U osnovi najčešće bude iznimno krhka ego struktura, krhki doživljaj sebe i mnogo gađenja i srama nad samim sobom. Osjećaj “da ne vrijedim kao biće, da sam bezvrijedna, odvratna, da kad bi netko stvarno vidio kakva sam, ogadila bih mu se i nikad me više ne bi htio pogledati“ – e, to je život u boli. Život sa suštinskim osjećajem bezvrijednosti. Živjeti u tom stanju apsolutno je neizdrživo i jedini način izdržavanja te boli jest da je osoba zamaskira nizom projekcija, frustracija, usmjeravanja na druge ljude i nepravdu koju joj nanose. Jer ako samo na tren stane, pogleda u sebe i osjeti tu odvratnu bol, u trenu će nestati. Umrijeti. Raspasti se.

Bivati s klijentom u toj boli, držati ga za ruku emotivno (ako treba i fizički), razvijati korijenje osobe, sve je to samo djelić terapijskog puta. Onda, kad (i ako) za to osoba bude spremna, jednog dana dođe trenutak kad si dopusti osjetiti tuđu empatiju i prisutnost. Ti su trenuci toliko fragilni, tihi i obuhvatni, gusti. To je nešto što samo po sebi nije dovoljno, no vrlo je važno za ucjeljivanje rana i za umanjivanje agonije borderlinea. Osoba pomalo počne vjerovati da možda i ona može ići naprijed, da ima smisla sebi davati priliku i da postoji toplije, mirnije, radosnije mjesto pod suncem za svakoga od nas.