Anksioznost i panični napadi
Tekst o anksioznosti i paničnim napadima stoji mi već mjesecima nedorađen. Stalno nešto petljam po tekstu, brišem, dodajem i nikako objaviti. I evo, opet se vraćam na tu temu.
Dok skrolam po tom nedovršenom tekstu, napokon stanem i shvatim – pa da, ja sam anksiozna zbog objave teksta o anksioznosti. Zašto? Jer bih htjela da bude baš dobar, da odražava stanje anksioznosti, jer ne želim pisati suhoparan tekst o toliko prisutnoj temi, i onda – ne napišem ništa. Točnije, ne objavim ništa.
Nije li upravo to anksioznost? Blokirajući strah uslijed kojeg stanemo unatoč našoj potrebi, želji da učinimo nešto. Panični napad nas pak posve paralizira. Stanemo zamrznuti, sleđeni, lovimo zrak, crni se pred očima, trnu nam ruke/noge, znojimo se, srce nam lupa/preskače, javlja se pritisak u prsima, mučnina, strah od smrti, panika…
Nekad se osobi anksioznost i panični napad javljaju nevezano za ugrožavajuću situaciju, primjerice dok čisti kuću, kad ide spavati… Naoko je anksioznost došla niotkud, ni s čim povezana. Postane generalizirana, javlja se neovisno o stresnoj situaciji. Ipak, često postoji povezanost situacije i anksioznosti uslijed te situacije.
Primjerice, kad čovjek zna da mu se panični napadi javljaju u npr. šoping-centrima ili na većim druženjima, ponekad počne izbjegavati takva okupljanja kako bi izbjegao panične napade, stres i nelagodu uslijed osjećaja izloženosti. I malo-pomalo anksioznost počne utjecati na način života. Anksioznost postaje najveći neprijatelj.
Naravno da je u svemu tome jedan od presudnih faktora intenzitet anksioznosti – jer ako smo na rubu paničnog napada, teško je doći do toga da osvještavamo „svoje osjećaje“. No poanta i nije da se bavimo sobom „kad gori“, već u fazama kad smo smireniji, samopodržaniji, kad imamo više kapaciteta gledati u to što nas opterećuje, baviti se sobom na taj konstruktivan način. Jer očigledno je da nam tijelo neće dati mira dok ne pogledamo anksioznosti u oči.
Jednostavan primjer, ako imate ispit na fakultetu, najvjerojatnije ćete biti smireni pred ispit ako ste se pripremili i imate dosadašnje iskustvo koje potvrđuje da ćete proći kad naučite. Riječ je o situaciji koja, unatoč znanju, ne ovisi samo o vama već i o težini ispitnih pitanja, cjepidlačenju profesora… no u znatnoj mjeri vi imate moć utjecanja na ishod. Neovisno o svemu tome, ponekad nas sabotiraju i naša iracionalna uvjerenja, negativne misli, fiksiranje na crni scenarij poput: „Bit će baš neka pitanja koja nisam sasvim naučila. Iako znam 90 posto, 10 posto ne znam.“
Također, ako se bojim da ću u socijalnim situacijama biti ljudima dosadna, glupa, da imam glupe šale, i sama pomisao na druženje može biti zastrašujuća. No činjenično je teško moguće da ću svim ljudima ovog svijeta biti glupa i nezanimljiva. Možda nekima hoću, no po zakonu vjerojatnosti postoji barem šačica ljudi s kojima ću se osjećati prihvaćeno i poželjno kao dio društva.
U životu nije moguće biti potpuno siguran i nema situacije u kojima je 100 posto kontrole u našim rukama. Što nam je to teže prihvatiti, to je plodno tlo za razvoj anksioznosti veće.
Često su naši iracionalni strahovi bazirani na manjku samopodrške za ulogu koja nam predstoji, kao i nizu projekcija koje zapravo ne odgovaraju „realnosti“, no neovisno o tome predstavljaju našu unutarnju realnost.
Način suočavanja s anksioznošću upravo je paradoksalan. Anksioznost zahtijeva da je razumijemo, da joj se posvetimo, umjesto da se borimo protiv tog „izvantjelesnog simptoma koji nam uništava život“. Jedini način da se anksioznost smanji jest zapravo pogledati je u oči i dopustiti joj da nam kaže ono što nam ionako pokušava reći. Anksioznost nije strano tijelo, nije implementirana emocija koja nam ne pripada. Anksioznost je emocija koja uz sebe ima i neke druge, ne baš ugodne emocije, a sve su one dio nas. Anksioznost nas na neki način poziva da se posvetimo sebi, da ugledamo te odbačene dijelove nas samih, dijelove koji nam „ne koriste“ jer nisu savršeni, već su preplašeni, nesposobni, šlampavi, nesigurni.
Različiti smo. I recept nažalost ne postoji. Postoji niz alata koji nam mogu pomoći da se uhvatimo ukoštac s anksioznošću, paničnim napadima. Uglavnom samo alati nisu dovoljni i potrebno je da uistinu zagrebemo i upoznamo tu našu anksioznost. Još više – zapravo je potrebno da upoznamo ono što se nalazi iza anksioznosti. Čega se to plašimo, protiv čega se borimo ili se pak bojimo boriti? Kojim se to sredstvima borimo?
Sa sigurnošću mogu reći da kad upoznamo tog neprijatelja, shvatimo da on i nije nužno neprijatelj. I još moćnije – taj je „neprijatelj“ dio nas, mi ga kreiramo, a samim time on nije nešto veće od nas, nešto izvanjsko. On je nešto duboko, snažno, neugodno – upravo jer je nepoznato. U tom nepoznatom dijelu nas gotovo se uvijek krije naša nova snaga, zaboravljeni djelić nas. Anksioznost nas često samo tjera na to da je otkrijemo.