Depresija

Bolje da me nema. Niti to, svejedno je ima li me ili nema. Beznačajno je. Ne mogu se više buditi i ne živjeti.

Kao svijeća koja je gotovo potpuno sagorjela, više nema života u meni. Nema zraka, daha, ničega. Budim se i ništa me ne veseli. Svaki je dan isti. Zapravo mi i nije tako loše. ‘Na van’ je sve OK. Imam dobar, gotovo pa i lijep život. A unutra… mene nema. Prazno je, šuplje, ne znam gdje je moja duša, život u meni. Živa sam, ali nisam. Bolje da me nema. Ponekad bih si najradije oderala kožu, da iziđem iz nje, da osjetim bol, da možda osjetim svježi zrak i živost. Većinu vremena sam OK. Tupilo. Nisam ni loše. Nekad bih htjela da sam loše, da nisam prazna, ravnodušna. Iscrpljena sam, umorna od ranog jutra. 

Onda poželim živjeti, pa se pitam: Koja je svrha života? Postoji li svrha života? Kad bih imala svrhu života, bih li se možda drugačije osjećala? Sigurno je do svrhe života. Ne može biti da sam nesretna, ravna crta zbog zemaljskih stvari. Tad bi bogati i slavni bili i sretni, a uglavnom nisu. Pretpostavljam da sam depresivna. Ne znam jesam li suicidalna, zasad valjda nisam. Tko zna…

A onda, nekad se pitam gdje je ta izgubljena sreća, radost, život? Znam li ja uopće kako to bude? Jesam li to uopće ikada osjećala? Kao da svaki dan čekam sutra, vikend, bolju priliku, situaciju, promjenu. Nešto izvana. Unutra nema ništa, prazno je.

Što je to u sutra da ga toliko iščekujem pa da danas jedva odživim? Je li život puno danas, a ne puno sutra? Ali ja ne znam živjeti danas. Znam ga odraditi, izvršiti, ali živjeti… Kako?

Tema depresije toliko je široka, duboka, depresivna, sveprisutna i razorna da mi je uistinu bilo potrebno dosta iskustva i promišljanja pa da sjednem i usudim se pisati o tome. 

Prozor u stanje depresije otvorila nam je jedna klijentica na početku ovog teksta. Iako bi se sagledavanju tih bolnih riječi i emocija moglo pristupiti iz više aspekata, ovdje nam je fokus na psihološku perspektivu. 

Depresija je stanje stajanja, pasivnosti, umrtvljenosti, neaktivnosti. Depresija je teška, i za klijenta i za terapeuta (ili bliske osobe).

Klijent dolazi u toj stajaćoj nemoćnoj poziciji i onda se nerijetko dogodi da ga terapeut počne spašavati nizom savjeta, zadaća, prijedloga, motivacijskih govora. Ili odustane od klijenta u frustraciji jer je nemoćan da išta promijeni. To je zapravo ono što se često događa i u svakodnevnom životu osobi koja boluje od depresije. Taj začarani krug samo potvrđuje osobi da joj „nema pomoći“ i da je „njezina neshvaćenost i nepovezanost nepremostiva“.

Što je depresija? Postoje dijagnostički kriteriji prema kojima se dijagnosticira depresija, no što je depresija? Točnije, čemu služi depresija?

Psihičke bolesti, smetnje nerijetko ljudi doživljavaju (banalizirano) kao bolesti koje se pojave neobjašnjivo; nešto nas „spopadne“ i postanemo „bolesni“. Psihološki gledano, to nije baš tako.

Ljudi u životu žele biti sretni, osjećati se vrijedno, smisleno. Pri tome, različiti su načini kako (i u čemu) ljudi traže ostvarenje navedenog. Na tom putu dešava se život, koji od najranije dobi pomrsi (u većoj ili manjoj mjeri) naše svjesne i nesvjesne planove i potrebe. Bivamo ranjeni. Prilagođavamo se životnim okolnostima najbolje što znamo. Ponekad je „najbolje što znamo“ upravo razvoj određenih patoloških, nezdravih stanja, simptoma. Ponekad je to najbolji mogući način koji imamo u tom trenutku da bismo preživjeli, fizički i psihički. Ako počnemo tako sagledavati simptome, pa i ljudsko biće općenito, možda stvari dobiju više dubine, smisla i poštovanja. 

U tom kontekstu pitam: Čemu mi služi moja depresija? Svaka je depresija u određenoj mjeri drugačija jer je svaka osoba uistinu drugačija. Istovremeno, ma koliko bila frustrirajuća, umrtvljujuća, ništavna, ona je i pomalo “spašavajuća”. Kako? Ona otupi osjećaje, postane nam svejedno, ostaje ta neka nefokusirana bol, praznina. Zvuči užasno. No to stanje nije nastalo preko noći, nastajalo je, kreiralo se kao oblik preživljavanja. Ponekad je lakše ne osjećati nego osjećati svu bol koja nas snalazi. Ta silina nemoći, agonije postane toliko bolna, bezizlazna da je u tom trenutku jedina opcija bijeg u prazninu. 

Primjerice, usamljenost je vrlo usko povezana s razvojem depresije. Usamljenost je nepovezanost, osjećaj „kao da sam posve sam na svijetu“. Depresija je još jedan korak dalje, korak u neposezanje. Nisam sretan, bezvoljan sam, ali nemam snage ni volje išta poduzeti u vezi s tim. Osoba kao da odustane od traženja pomoći, od toga da kaže nekome kako se osjeća. Ionako joj to nema smisla. „Ionako me neće razumjeti, osjetiti, vidjeti. Ostat ću opet sam.“ A ponekad je bolnije posegnuti i ostati sam nego ne posegnuti uopće.

Kad osoba razvije takve bolne simptome i toliko je spremna sebe potisnuti, to sigurno ide iz velike nemoći, iz velike boli, iz velikog doživljaja nevidljivosti među ljudima koji je okružuju.

Depresija je bijeg. To nije jedini i zasigurno nije najzdraviji način, ali jest način. Nasilno razbijati depresiju nizom „pametnih savjeta i tehnika“ često samo pojača otpor. Kako i ne bi, kad osoba živi u snažnom uvjerenju da joj depresija pomaže da preživi.

Put do izlječenja uključuje razumijevanje depresije, osjećanje boli koja stoji iza depresije i stajanje na tom mjestu patnje dovoljno dugo, sve dok se osoba ne osjeti spremnom proviriti iz špilje u kojoj je sigurno, iako beživotno…  

Psihoterapija nerijetko bude dio tog procesa stidljivog odvaživanja, pripremanja za korak u osjećanje, suočavanje, življenje, povezivanje, dijeljenje sebe sa drugima. Taj pokret vraćanja vjere, nade u život dragocjen je i beskrajno dirljiv. To je pokret oporavka, pokazivanja i klijanja osjećaja da smo kao bića vrijedni punoće življenja.